Zatvorena vrata

Posle duže letnje pauze, u moju kancelariju je ušao čovek koga sam dobro poznavao. Prvi put smo se sreli kada je došao kod mene zbog izvesnog nespokoja koji ga je zatekao na životnom putu. Vrlo lako smo našli uzrok njegovog stanja. Dolazio je nekoliko puta i uz razgovor i energetske tretmane izlazili smo na „zelenu granu“. Ubrzo se osećao dosta bolje. Inspirisan napretkom, odlučio je da nauči kako i sam da praktikuje Reiki kako bi održao svoje novostečeno dobro stanje.

Ipak, osoba koja je sada došla nije bila ista ona koju sam poslednji put video. Izgledao je, a kako sam kaže i osećao se, kao da mu je neko izvukao tepih ispod nogu. Magla svuda i ne zna šta je gore a šta dole, šta je ispred, a šta iza. Pogled mu je bio ugašen, a izraz lica izmožden. Pomislio sam da je u fazi čišćenja i da je zbog toga toliko skrušen i uplašen.

Dijagnostika je pokazala da je telo stabilno, oporavljeno, energetski centri bili su na svom mestu, a svi energetski kanali protočni. To me je zbunilo, ali ne zadugo. Na njegovom mentalnom telu video se šok i zbunjenost, potpuno „iskakanje osigurača“. Uzrok je bio uticaj sa strane. Pogledao sam dublje i na njegovom emocionalnom telu zatekao sam parališući strah. Ono što me je najviše iznenadilo, bilo je to koliko se zatvorio ka Izvoru. Izneo sam mu svoja zapažanja sa čuđenjem, a on mi je tek onda otvorio dušu:

Nakon Reiki inicijacije, počeo sam da praktikujem rad na sebi, kako si me i naučio. Osećao sam se jako dobro. A onda je pao mrak. – zastao je, suzdržavajući se da ne zaplače.

Šta ti se dogodilo? – bio sam šokiran. Rad na sebi u zdravorazumskoj tradiciji staroj preko pet hiljada godina, osim eventualno sabotaže sopstvenog ega i nelagoda oko borbe sa njim, obično ne nosi sa sobom ništa loše.

Ispričao sam na ispovesti svešteniku iz parohijske crkve šta sam počeo da praktikujem. Na samu spomen Reikija, nije želeo da me sluša i jedan jedini minut duže. Potpuno me je anatemisao, osudio, zabranio mi je ispovest i pričest na godinu dana. Izbacio me iz crkve! Šta ja sada da radim? Jesam li toliko grešan? Šta sam pogrešio? Ostao sam sam i ovo ne mogu da preživim.

Da li si ta pitanja postavio svom svešteniku i pokušao da mu objasniš?

Nije mi dozvolio. Izbacio me je napolje uz vikanje.

Da li on uopšte zna šta je Reiki? Da li zna da je već dosta godina Reiki legalna veština unapređivanja zdravlja, koju podzakonskim aktom štiti Republika Srbija?

Očito da je dovoljno da se proglasi delom nečastivog samo to što nije deo pravoslavne religije. – rekao je uz teški uzdah i ogromnu tugu u glasu.

Molim te, nemoj osuditi sveštenika koji ti je to rekao. Oprosti mu, ako mu išta zameraš jer ne zna šta čini. Šalji mu ljubav i moli se za bistrinu njegovog uma jer „ko tebe kamenom ti njega hlebom“ jer jedino tako možeš pomoći i njemu i sebi. – to je bilo jedino što sam mogao u tom trenutku da mu kažem.

Sačekao sam da se smiri a onda mu lagano objasnio, umirio ga, pomogao njegovim ranama da zacele i davao mu savet kako da prebrodi tugu i ponovo nađe svetlo u mraku u koji je gurnut.

Možemo li pomoći osudom?

Može li suditi neznanjem?

Može li se spasiti neko tako što ćemo mu okrenuti leđa ili ga kazniti?

Može li se napaćena duša ostaviti u neznanju i strahu zarad njegovog spasenja?

Ako može, molim vas pišite mi, naučite me, objasnite mi da ne ostanem slep do očiju!

Ako ipak ne može, onda nam takvo mišljenje ne sme biti vredno. Oprost i ljubav moramo staviti iznad toga!

Ne treba sliku o svima stvarati na osnovu pojedinca. Ima divnih sveštenika koji veruju u Boga. Ne treba zamerati, već opraštati i slati ljubav jer jedino ih time možemo osvetliti u njihovom bezumnom strahu.

U jednom trenutku mog sopstvenog odrastanja, našao sam se u potpunom bespuću. Otišao sam u manastir Rakovica, željan utehe i Boga. Mislio sam da ću ga tamo naći. Bilo je leto, imao sam pristojnu majicu kratkih rukava skoro do lakta i pantalone do ispod kolena. Na ulazu u crkvu isprečio se sveštenik koji je oko ramena držao jednu tada popularnu pevačicu. Ona je bila u toliko kratkoj haljini da joj je ista jedva sakrivala gaćice i gole grudi. Dok su izlazili iz crkve, pevačica je vadila ruku iz njegovog džepa u koji je upravo bila spustila belu kovertu. On joj se zahvaljivao, smeškajući se brkovima. Rastali su se, a onda me je on pogledao i pitao:

Šta si pokisao tako, gde si pošao?

U crkvu. – odgovorio sam.

Ne možeš tako go unutra, izađi napolje.rekao je i ispred mog nosa zatvorio vrata crkve.

Pokisao sam jer mi nije dobro, trebam savet, pomoć, utehu… – rekao sam zatvorenim vratima crkve.

Izašao sam ispred manastira, seo na neku klupu i počeo da plačem. Bio sam potpuno van sebe, izbezumljen od straha.

I On me se odrekao. – pomislio sam.

Tu, na klupi u parku, našao sam Boga u sebi, a on mi je pomogao da se spasem. Osim zahvalnosti svešteniku, koji me je naterao da Boga pronađem u sebi, ništa drugo nisam imao.

Ovaj čovek, koji je sedeo ispred mene, to sigurno neće umeti. Dovoljno dugo radim sa ljudima da to mogu da procenim. Kuda će on sada? Kako će sada njegova porodica? Ja ga neću ostaviti, uz njega sam!

Molim vas, gajite u sebi saosećanje prema ljudima. To je najuzvišenija emocija.

Nije uvek lako da u sebi probuditi moć saosećanja. Iskoristimo makar jednu od miliona prilika koje nam se svakodnevno nude da otvorimo svoje srce. Pružena ruka spasa, vratiće se mnogostruko! Oprostite onima koji još nisu takvi i podstaknite ih svojim delima da budu bolji.

U ponedeljak čekam da opet dođe ovaj isti čovek. Radujem se njegovom osmehu jer znam da možemo uspeti zajedno!