Zašto je toliko teško reći „Volim te!“?

Ljubav je nekada toliko komplikovana! Nije svima, ali mnogima jeste. Srećni su oni koji to umeju… Mislio sam malo o tome dok sam posmatrao dvoje mladih koji su sedeli u restoranu za stolom pored mog. Stigao sam ranije i čekao prijateljicu.

Bili su prilično druželjubivi. Pozdravili su me čim sam seo. Malo sam bio neodlučan pred konobarom, pa su mi preporučili domaći hladni čaj, specijalitet šefa kuhinje. Nisam se pokajao! Interesantno je bilo diskretno ih posmatrati, pa sam iskoristio vreme čekanja da se prepustim zanosu nedorečenosti koja je među njima postojala. Pokušao sam da ih shvatim, da pomognem ako mogu. 

Među njima je nešto postojalo. Izgledalo mi je kao da su oboje bili jako zainteresovani jedno za drugo, ali da je postojalo nešto što je pravilo barijeru koju nisu umeli da premoste. Po pogledima i ponašanju delovalo mi je da romansa titra već neko vreme i da su već iskusili koliku strast osećaju jedno prema drugom.

On nešto stariji od nje, ništa upadljivo. Gleda je zaljubljeno. Ne prelazi granicu pristojnostosti. Vodi računa da li ona odobrava svaki korak. Gori za njom! Imao je pogled prijatelja, ali i ogromnu strast… Deluje obrazovano, ostvareno, slobodnog duha bez ograničenja.

Ona neobično lepa, mlada, duhovita, prilično otvorena i komunakivna. Delovala je kao neko ko se rano osamostalio. Još uvek traga za svojim životom. Nije je život mazio. Malo su razgovarali, ali su pogledi i energije govorili mnogo.

Dele nas kilometri, a ja samo želim da te zagrlim… – rekao je on čežljivo.

Baš je lep ovaj kolač. – nasmejala se ona.

Po njenom pogledu, reakcijama i nekim rečenicama zaključio sam da je veoma nesigurna. Ustezala se da dozvoli ljubav i sebi i njemu. Krila je rane iz prošlosti. Odavala ju je tek poneka nenamerna reč, a gorela je za njim koliko i on za njom, samo joj je spoljašnost bila hladna toliko da je sve izgledalo kao mučenje.

Poraz je normalan. Greške se dešavaju! To je deo učenja. Neprijatno iskustvo ne sme da bude smak sveta zbog koga ćemo se zatvoriti i odreći svega lepog ispred nas. Kažu „koga zmija ujede, i guštera se plaši“, to ne sme biti naša sudbina! Čemu strah, nepoverenje i strogost?! Ona je bila zatvorena i nepristupačna, nije ni primećivala da je time ubijala ljubav u njemu. Gasila je lepotu strasti za kojom je i sama čeznula. Branila se neiskustvom, a zapravo je samo tako nazvala „loše iskustvo“. Udaljavala se od želje svog srca.

Iskustva su tu da nas nauče kako da budemo dostupniji, mudriji, kako da se otvorimo za ljubav. Zato ih i zovemo iskustva! Ako ih okrenemo protiv sebe postajemo zarobljenici u tamnici straha i život nam prolazi u usamnjenisti. Nema mesta za izgovor „to je jače od mene“.

Kako je ona? – pitala je nakon izvesne pauze, ne dižući pogled iz svog tanjira.

Znaš sve, ništa ne krijem od tebe. Ona ima svoj život, samo smo prijatelji. Rekao sam ti da je među nama završeno. Bilo je i pre nego što sam tebe upoznao. Mislim da čak ima nekog. – odgovorio je, gledajući je očima koje su govorile: „samo poželi i reci mi, tvoj sam i naš je ceo svet.“ Ona je samo ćutala, zatvorila mu je vrata pred tim pogledom. Duša joj se davila, baš to joj je trebalo kao vazduh ali to je bilo jače od nje.

Ne dozvolite da vas uguši nešto što ne postoji! Prošlost ispunjena strahom doživljenog i budućnost obojena strepnjom „da se ne ponovi“ ne postoje! Postoji samo ovaj trenutak u kome ste. Prepustite mu se, uživajte, pustite sve svoje frustracije, barijere i strahove. Prihvatite ono što vam Izvor šalje. Kada naiđe iskušenje vaših misli samo pustite, pustite… Život je previše kratak da biste čekali!

Sa ovim rečima pozdravio sam se sa neobičnim parom i otišao jer mi je prijateljica javila da ipak neće doći. Zaustili su nešto. Možda da se opravdaju, iako za tim nije bilo potrebe. Prekinuo sam ih i dodao preko ramena:

Idem, lepi moji, oprostite što se umešah!

Moraju sami… Ako nešto žele, moraju za to i da se bore!