Da li postoji objektivna istina?

Imam jednu teoriju:

Apsolutno smatram da ne grešim kada dajem sve onako kako bih ja to želeo da meni neko daje. S druge strane, kako da postignem najviše duhovne sfere kada me drugi sabotiraju. Čini mi se da stalno moram da se bavim drugima. – sve ovo meni govori jedan gospodin koji je došao kod mene.

Ovakva pitanja uvek me izazovu da se zapitam zašto ljudi uopšte dolaze po pomoć. Imaju već jasnu teorijom i spremni su da je ispale na mene kao iz puške odmah s vrata. Često ne stignem ni čaj da im ponudim, nego onako s nogu nude rešenje za problem koji su sami napravili.

Da li smatrate da postoji objektivna istina? – pitao sam.

Da. spremno kaže samouvereni čovek.

Da li je baš tako?! Jeste li sigurni? Anštajnovova teorija relativiteta kaže da svaki predmet ima masu. Ako uzmemo izuzetno preciznu vagu, tačnu na dvadeset decimala, pa isti predmet mere dve osobe, očitana masa razlikovaće se u poslednje dve cifre. To je pravi eksperiment urađen mnogo puta, možete ga i sami probati.

Kako je to uopšte moguće?

Zato što imamo isti objekt, ali su subjekti različiti, a merenje je proces percepcije i očigledno zavisi od subjekta. Šta mislite sada, da li je istina objektivna?

Ako je zaista tako, onda ispada da je istina ipak subjektivna…

Opet grešite. Istina je ipak objektivna, ali rezultat na vagi će biti isti kada subjekt i objekt postanu jedno tj. kada se isključi proces merenja. Tako spoznaja najviših duhovnih sfera može postati dostupna na jedan način – bez procesa!

Zar moja teza nije tačna – radi drugima onako kako očekuješ da oni rade tebi?!

Ni to ne mora biti uvek tačno. Ako je nešto dobro za mene, ne mora biti dobro i za vas. Ako ja nešto volim, zašto podrazumevam da i vi to isto volite? Ne svodi li se sve ovo na problem sebičnosti?

Kako sam to ja sebičan kada želim da dobijem samo ono što i ja dajem? Kako mogu da grešim ako dajem ono što bih i ja želeo da dobijem?

U vašoj tezi vi se držite navike jer vam je lakše. Vi kažete: „Ja ću tebi, ono što bih i sebi.“ Ja to drugačije gledam: Baviću se tobom da bih saznao šta ti želiš i šta tebi treba, bez obzira na to što je to možda u suprotnosti sa onim što ja želim. Vidite li razliku? U čijem pristupu vidite sebičnost, a u kom leži saosećanje?

Svaka teza izaziva antitezu. Zato dolazi do sukoba! To samo po sebi nije negativan proces, dalja interakcija na kraju će opet dovesti do sinteze. Nastaće usavršena, nova verzija koja zatim opet izaziva stvaranje detaljnijih atiteza i sve se vrti u krug. U ovom slučaju kvantitet donosi kvalitet, ali zahteva vreme…

Pa dobro, ja neću ništa da dajem, ni da primam, pa neću ni pogrešiti. Na to ste mislili kad kažete „bez procesa“?

Krajnje stanje kome težimo je oslobođenje, prepuštanje! Da bismo došli do stanja kada nam nije potreban proces moramo pre toga dugo, predano i disciplinovano upražnjavati neki proces do trenutka dok on ne krene da radi sam od sebe, bez našeg angažovanja. Tada život postaje igra, prepuštanje igri i njenom toku, ali uz sakupljeno znanje pređenog puta.

Ne budite sebični, posmatrajte druge. Pogledajte šta je to što oni zaista žele. Verujte, mnogostruko će vam se vratiti!