Zašto je neko sam?

Sasvim obično veče sa prijateljima. Film je bio odličan, kokice, drugarska atmosfera…

Svako je seo na svoje mesto. U bioskopu pre početka filma čuje se opušten prijateljski razgovor.

Pažnju mi je privukla nepoznata devojka koja seda sa moje leve strane. Zainteresovala me je svojim gestovima. Činilo mi se da je bila uzbuđena, da je jedva čekala da film počne. Bila je prelepa, divno lice, stas, prijatan glas, skladan stajling…

Video sam ovu devojku i setio se dela jedne Nerudine pesme:

Nikada neće umreti onaj koji nalazi zadovoljstvo u sebi,

onaj koji se usuđuje odenuti novu boju,

onaj koji ne beži od strasti i njenog vrela emocija,

onaj koji daje sjaj očima ili napuštenim srcima…

Došla je sa drugaricom. Sa njom je uglavnom delila radost i to je činila pomalo infantilno.

Film počinje. Iz potpunog mraka utonuli smo u svetlosne slike sa ekrana i predali se mirisu i ukusu kokica.

Nije prošlo ni pet minuta, a s leve strane me obasjao ekran njenog telefona. Verovatno je nešto hitno i to je u redu. Gledam film dalje. Trudim se da ne obraćam pažnju na njen telefon koji mi bije u levu slepoočnicu.

Film traje, a njen telefon sija već 15 minuta, neprekidno. Pogledao sam je. Veliki telefon, baš veliki i sad već prosto ne mogu da ne vidim šta je na ekranu. Lista svoje slike na Instagramu. Gledan film dalje.

Nikada ne osuđujem druge jer u suštini ne znam koji razlozi vode njihove postupke.

Već sam se navikao na telefon pored sebe. Međutim, tu nije bio kraj. Jedna tamnija scena na platnu ostala je potpuno bez efekta za mene. Iznenadio me bljesak blica. Instinktivno sam se trgao. Video sam da je slikala svoj goli stomačić i deo prepona prekriven farmerkama. Možda joj se omaklo. Gledam film dalje.

Tišina, ključni deo filma – prekinut krikom, a zatim smehom pomenute devojke. Hvali se drugarici do sebe: za 10 minuta 20 lajkova za stomaka u mraku bioskopa! Nije nameravala da prestane. Na sav glas, kao da je sama kod kuće, nastavila je da komentariše lajkove, komentare, prijatelje na Instagramu i Fejsbuku.

„Ja sam iznad svih ljudi oko mene u sali. JA sam važna.“

Saosećanje je najbolji pokazatelj čovekoljublja. Ko ga nema, truli u dubini duše i gubi sopstveni život u nezadovoljstvu, kriveći druge.

Iza devojke takođe neko sedi. Taj gospodin se na veoma ljubazan način izvinio i zamolio je da ugasi telefon jer ga ometa u gledanju filma. Radnja filma je tek počela da se komplikuje. Devojka je krenula u napad. Branila se kao da joj iz ruku otimaju dete. Od lepote u licu, od skladnog tela i lepe odeće nije ostalo ništa. Sve je isparilo pred banalnošću njenog ponašanja.

Budali i ludaku uvek se treba skloniti sa puta. – japanska poslovica.

Nisam se mešao jer to nikada nema smisla. Svađa sa strane izgleda sasvim besmisleno. Tu su dva čoveka koja stoje sa različitih stana istih vrata i guraju svaki na svoju stranu. Jedan gleda nalepnicu na kojoj stoji „Ulaz“, drugi vidi „Izlaz“. Svaki gura da njegova realnost prođe, a guranjem ni jedan ni drugi neće postići ništa. Tada treba prvo zanemariti sopstveno gledište, a zatim konstatovati da imamo nešto zajedničko i da je to ključno – vrata su problem.

Nakon nekog vremena i svetlost dodatnog ekrana pored mene se ugasila. Opet je filma dobio nešto više pažnje, ali ne zadugo. Još jedan naprasni krik obznanio nam je da se baterija njenog mobilnog telefona ispraznila. Brzo je otela kokice drugarici, bučno ih žvakala, prosipala oko sebe, vrpoljila se, glasno uzdisala, bez imalo nade da će se ikad skrasiti na mestu.

Kraj filma dočekali smo sa olakšanjem. Svi mi, osim devojke koja je sedela među nama. Komentarisala je sadržaj filma u suzama jer eto i ovaj film ima srećan kraj „a ja kao da sam lepak za idiote. Mene svi ostave i niko neće da bude sa mnom…

I ja sam se isto to pitao…

Na kraju ovog filma, na pamet mi opet padaju delovi iz iste Nerudine pesme:

Lagano umire onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi,

onaj koji uništava vlastitu ljubav,

onaj koji je pretvoren u roba navika postavljajući sebi svakog dana ista ograničenja,

onaj koji ne menja rutinu,

onaj koji ne menja život kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavlju,

onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,

onaj koji nikada neće dozvoliti niti jednom u svom životu da pobegne od smislenih saveta….

Ako krivite druge za svoje neuspehe, onda ste žrtve, a žrtve nisu pobednici niti to mogu da budu.

 Živi danas, čini danas, rizikuj danas!

Ne dozvoli lagano umiranje!

Ne zaboravi biti sretan!

Pablo Neruda