Zašto padamo baš kada pomislimo da smo porasli?

Nešto sam se razboleo… Odjednom. Razmnožile su mi se neke bakterije gde god su mogle, u grlu, u mokraćnim kanalima, ne znam ni ja gde sve. Dobio sam i gljivice, samo fali i neki virus da me strefi. – kaže mi je klijenta koji je već neko vreme dolazio kod mene.

Nosiš previše krivice na sebi i tako si privukao bakterije u svoje telo. Takođe imaš previše zameranja, pa si otvorio vrata gljivicama. Ako se budeš osećao bezvrednim privući ćeš i viruse.

To nije tačno! – branio se, pomerajući rukama čudno, kao da je želeo da odvrati moje reči od sebe.

Poznajem ga nešto više od godinu dana. U tom periodu, bio sam njegov oslonac u teškim trenucima, ali on se lagano odupirao disciplini pokušavajući da bude „glavni“ u toj igri u kojoj ne bi trebalo da bude glavnog. Radio je na sebi, to sam pokušao da gajim s njim, a tu je bila i prirodna inteligencija, pa je njegov rast bio neuobičajeno brz. Ubirao je plodove svog rasta, a onda, nije ni primetio, stiglo je prvo veliko iskušenje.

Iz jednog pretežno materijalnog sveta zakoračio je u duhovni život. Kratko je bio u posebnoj atmosferi visoke frekvencije. Nije mogao da zna šta ga je snašlo, nije želeo ni da me čuje. Osetio je moć i pokazivao je nadmenošću. Bio je imućan, pa je mogao sebi da priušti sve što je poželeo. Tako da je imao iluziju još bržeg napretka. To je zapravo prvo veliko iskušenje i prva kapija posle koje se pada na putu samorazvoja.

Prema zaposlenima je postao prestrog. Delio je „pamet i mudrost“ na svakom koraku. Zahtevao je od njih da ga prate u stopu. Najmanje nerazumevanje ili neslaganje kažnjavao je ohološću. Verovatno je duboko u sebi osećao krivicu zbog svega toga, ali ego mu nije dozvoljavao da se osvesti, da se trgne iz tog stanja. Bio je strog i prema najbližim, posebno prema onima koji su imali iste mane kao on. Bežao je od svojih mana tvrdeći da ih je prevazišao, a svoju oholost imenovao je korisnom strogošću. Znao je da kaže da se istina mora spoznati, još je dodavao „po svaku cenu“. Što je više tobože „napredovao“, postajao je stroži a nije ni slutio da se zapravo osećao sve bezvrednijim.

Usledila je lažna samostalnost. Tvrdio je da sve zna, da mu niko nije potreban. Mislim da u tom trenutku više nije ni želeo učitelja. Kako je jednom prokomentarisao: Samo bi morao da slušam opomene i upozorenja. Tako je samo pokušavao da sakrije sve veći osećaj bezvrednosti. A zapravo bio mu je potreban neko da mu se suprotstavi, da mu kaže da greši.

Tako sam i ja došao na nišan…

Bio sam mu uvek dostupan, sasvim drugačije od onoga što je on o sebi podrazumevao. Samim tim, moje društvo i sve što sam imao da mu dam gubilo je svoju vrednost.

Počeo je sumanuto da trči okolo, sakupljajući znanja o spiritualnosti. Nije mario za kvalitet, bio je važan samo dobar doživljaj. Nije imao dovoljno iskustva, pa nije ni mogao da prepozna vrednost, da razluči lažni sjaja od prave vrednosti. Svaka nova senzacija u tom traganju pojačavala je osudu. Nije mnogo prošlo, uočio sam da za sebe potajno misli da je postao veliki učitelj. Jednom prilikom mi je rekao:

Ti ne živiš to što pričaš, ti imaš mane što i ne kriješ. Kako možeš da pričaš o svojim greškama ako si guru?

Ja nisam guru, ja sam samo običan čovek.

Ako si čovek sa svojim manama, onda ne možeš učiti druge i prema tome tvoja vrednost je nikakva. Mogao bih ja tebe nešto da podučim. – rekao je i nasmešio se. Izgledalo je kao šala, mada smo obojica znali da to nije.

Zar zaista misliš da bih bio ovde na zemlji da sam bezgrešna svetlost? Ovde na zemlji smo baš zato što imamo još štošta da naučimo, prevaziđemo i završimo. Sveci su izmišljena kategorija, a čovekova duhovnost se meri njegovim razumevanjem onoga što mu se dešava u životu i prevazilaženjem situacija koje mu se jave na putu. Mudrost nije nedostatak iskušenja i lekcija! Ona je njihovo prepoznavanje, prevazilaženje, nauk koji dolazi sa svakom novom lekcijom. To je poligon za umetnost življenja. Napredujemo jedino suočavajući se sa nedaćama, iskušenjima i preprekama.

Nemoj se braniti, ja sam upoznao ženu koja je živa svetlost i u njoj nema ničega do osmeha i ljubavi. Njen učitelj je živi svetac.

Ne poznajem ni jednog živog sveca, pa ne mogu o njemu ni da pričam. No, tu ženu o kojoj govoriš poznajem. Ona živi u kontrolisanim uslovima i to joj omogućava njen stalež. Koliko ja znam, svaki put kada je napustila svoju zonu komfora doživela je nervni slom. To je realni svet. Ne razumem kakvo je to učenje koje zahteva kontrolisane uslove za prosvetljenje i koje nas napušta svaki put kada se suočimo sa pravim životom?

Lupaš gluposti! – počeo je da maše rukama na ovaj svoj karakterističan način.

Zamisli da ta žena ima drugo prezime, da nema svoj novac i tog učitelja koga bogato plaća, u nekom drugom gradu gde je niko ne poznaje, jednom rečju, da ode negde gde ne bi mogla da živi od slike koju su joj drugi napravili. Da li bi ona mogla da preživi samo od onoga što je u njoj? Da li bi ti mogao da preživiš samo od onoga što imaš u sebi, što si naučio i stvorio u sebi?

Umesto odgovora dobio sam ćutanje i crvenilo u licu. Kasnije je pokušao da me ponizi spremnim odgovorom na pitanje koje mi je postavio.

Kako bi ti opisao samog sebe? Ko si ti?

Ja sam samo jedna obična duša koja traži svoj mir, spokoj i radost u svakoj misli ili delu. To je duša koja se otvoreno suočava sa svim onim što joj pošalje život kao lekciju u kojoj prevazilazi svoja nasleđa, put kojim hoda i zaslužuje svojim mislima i delima svako blagostanje od Izvora koga voli, poštuje i stremi ka njemu.

Zar ti nisi učitelj, lekar šta već? – razočaran mojim odgovorom, hteo je da izvuče iz mene ono što je on očekivao kao dogovor, nešto na osnovu čega bi mogao da me osudi.

Ja sam isto što i ti, samo što sam malo više vremena proveo u traganju za odgovorima na pitanja od kojih je nastao moj život. Malo duže sam se peo duhovnom vertikalom, pa samo zato prenosim svoja iskustva ako se nekome učine zanimljiva kao putokaz, smernica ili pomoć na putu.

Mi smo manifestacija onoga u šta verujemo. Sve ono što mislimo da jesmo čini nas onakvim kakvi jesmo i to se može promeniti u svakom trenutku. Ono što verujemo da jesmo, to i jesmo.

Puno negativnih verovanja stvara energetsku pukotinu u vašem biću. Da bismo popravili tu energetsku pukotinu, univerzum nam šalje bolest kako bismo je postali svesni.

Uzrok bolesti su negativni programi koje nosimo u sebi. Kada otpustimo te negativne programe, možemo da započnemo promene u svom životu. Što više programa otpustimo, to će naš um biti slobodniji i otvoreniji za nove dobrobiti. Kada doživimo tu promenu doći će i do isceljenja.

Ubrzo nakon našeg razgovora, mog prijatelja je pogodio virus hepatitisa B. Ako tako nastavi, ubeđen sam da sledi još jedan negativan program koji treba da obuzda njegov ego. Sasvim izvesno, biće to neko neurološko oboljenje. Moje je bilo da ga upozorim i da mu dam smernice, ali ukoliko neko ne želi da proguta sažvakano, ja to ne mogu umesto njega. To prosto nije moj život, taj zalogaj nije namenjen meni.