Zašto duša mora da pati?

Ako čeznemo da pronađemo svoj unutrašnji mir i spokoj, i želimo da naš život zrači radošnju u svakom svom aspektu, potrebno je znati kako da čujemo sopstvenu dušu! 

Duša pamti iskustva svih svojih inkarnacija i njihovih umova, i nesebično će dozvoliti umu da je upozna, jer to mu je i zadatak, ako on to uspe pored svojim svetovnih okolosti koje ga iskušavaju.

Iako u jednom životu izgleda da um zlostavlja dušu svojim bezumljem i ograničenjem, to je iskustvo koje duša bira kao lekciju.

Pitanje koje se postavlja je:

Zašto se ne prepustimo ulozi koju smo dobili u ovom životu, kada je to već kreacija duše?

Duša će se svakako posle i ovog iskustva vratiti u svoju bezvremenost i besmrtnost!

Odgovor je: Da bismo se konačno probudili i prestali da budemo glumci u neprijatnim um-ego ulogama koje imaju mnoge neprijatnosti, i da bismo ostali u realizovanom spokoju duše koji je čista ljubav bez povratak na poligon za učenje lekcija ograničenih pet čula.

Ostvarenje misije duše može se postići i na svakom pojedinačnom planu svakog života ponaosob. Tako ostvarena misija i naučene lekcije rezultiraju mirom, spokojem i radošću na svim planovima života a telo usporeno slabi u ugodnosti i zdravlju. Nije li to dovoljan razlog? Uživanje u svim blagodetima koje su nam namenjene nije delo puke sreće već zasluge.

Iskustva koja duša dobija, kroz život svakog uma, način je da raste i dosegne sposobnost jednakosti sa Kreatorom. Na tom putu dobija lekcije, proživljava ih, zadobija rane, isceljuje se i konačno raste kroz proživljeno naučeno. Kreator je zapravo skup ostvarenih duša koje sijaju i privlače i pomažu sebi slične.

Saosećanje i ljubav su najvrlije među stanjima koje treba dosegnuti i vlasništvo su Kreatora. Sva iskustva u koja se um stavlja u pojedinačnim životima su zapravo oni delovi duše koje treba isceliti da bi ona dosegla ta dva najviša stanja božanske egzistencije.

Širom sveta nagledao sam se predivnih nošnji tamošnjeg naroda. Za mnoge od njih su mi govorili da je u svaki i najmanji deo te nošnje uloženo mnogo vremena pojedinačno. Naša duša je kao savršena slika, čiji je svaki deo doveo do savršenstva jedan od stvorenih umova u svom životu, sa svojom naučenom lekcijom.

Duša jeste u konekciji sa Kreatorom i u dodiru sa svim znanjima ali i ona kroz iskustva mora dovesti sebe do savršenstva. To čini vraćajući se u živote i stvarajući um, i dajući mu novi zadatak ona sebe usavršava.

Mi smo svesni samo svog uma, ili bismo barem trebali, jer da nema karmičke amnezije, ne bi postojalo ni učenje.

Ukoliko mi ne postanemo svesni prvo svog uma, zatim lekcije u koje je on stavljen, mi ne možemo započeti učenje i na taj način dopreti do svoje duše.

Um dolazi tj biva stvoren od duše, sa nabojem lekcija koje ta duša mora da proživi u tom životu. To je najčešće ono što nas na početku muči, ponavlja se, proganja nas.

Često od svojih klijenata čujem:

Ja nemam sreće sa novcem”, “Ja emotivno uvek naletim na ludake”, “Meni uvek mora sve da dođe na teži način” itd.

Upravo u svemu tome gde primećujemo situacije koje ne odgovaraju našem zamišljenom savršenstvu, krije se lekcija koji um mora da nauči zarad duše.

Ako ne radimo na unapređivanju uma kroz naučena iskustva, daleko smo od savršene celine. Ako se prepustimo umu i realizovanoj lepoti samo jednog života, opet ne napredujemo dalje i teško da ćemo doživeti savršenstvo celine.

Da smo na dobrom putu govori koliko lako komuniciramo da svojom dušom i koliko se lako krećemo kroz njena iskustva.

Radom na usavršavanju svojih lekcija, osvešćivanju osećaja, emocija koje ih stvaraju i misli koje te emocije pokreću, mi produbljujemo svoj um i na taj način dospevamo do svoje duše.

Čitav ovaj rad podrazumeva svest o postojanju duše i neporicanje njene suštine i puta.

Svaki um i njegove lekcije su specifični jer ih je stvorila druga duša u drugačijem trenutku svog rasta, tako da nema istih lekcija među mana i nema šablona.

Um ne funkcioniše nezavisno od duše čak i u onim trenutcima kada izgleda da um ne zna za postojanje duše. Duša će strpljivo čekati da um proživi sve svoje sebične oholosti, jer nije ograničena vremenom. Um je taj koji se histerično batrga u okvirima vremena, i baš kada je najočajni, to je znak da ga duša zove kući.

Razlika između zlog uma ili šizofrenog uma i mirnog, mudrog uma je samo u osvešćenosti njihove veze sa svojim izvorom, sa svojom dušom.

Kada um pretera u svojim lutanjima, duša stvara bolest telu koje nosi um, sa ciljem otrežnjivanja uma i spašavanja same sebe. Na umu je da to shvati i vrativši se u ravnotežu, oslobodi se uslova za bolest, kada ona i iščezava. Ukoliko ne shvati, duša nastavlja dalje u sledećem životu sa novim umom, koji će naravno nositi breme prethodno nenaučene lekcije.