Nije cilj da se osećamo bolje već da bolje osećamo

Rekli ste na jednom svom predavanju da kada se prepustimo i živimo u miru, da tada dolaze sva izobilja. Evo ja sam se prepustila, ali slabo nešto imam novca. Pogledajte na šta ličim! Sva sam se usukala, verovatno imam i neki problem sa zdravljem. Nisam srećna, a vi kažete da će radost doći. Pa gde je? – rekla mi je jedna žena koja je jednom došla kod mene.

Često ne govorimo ono što mislimo ili ne mislimo ono što govorimo. Kažete izobilje, a mislite na novac. Govorite o zdravlju, mislite na izgled. Pričate o radosti, a mislite na sreću. Razlika između uživanja u izobilju, zdravlju i radosti s jedne strane, i novca, dobrog izgleda i sreće s druge je ogromna! Izobilje, zdravlje i radost su sveobuhvatni, dok su novac, dobar izgled i sreća isključivi. Izobilje je zahvalnost za sva fizička, mentalna i emocionalna iskustva koja proživljavamo. Ono dolazi kroz shvatanje da uvek primamo tačno ono i onoliko koliko nam je potrebno u životu. – govorio sam polako kako bi bio što jasniji.

Zdravlje nastaje kada pažnju usmerimo na svaki vid našeg fizičkog, mentalnog i emocionalnog iskustva tako što svesno odgovaramo na njegove uzroke. Treba da shvatimo i živimo sa mislima i delima tako da smo odgovorni za sve što se dešava u našem životu.

Radost je stanje koje nastaje kada sebi dozvolimo da sve iskusimo onda kada se to odvija, bez procenjivanja, ali svakako ne ni bez zdravog razuma. Radost nastaje kada postojimo, sasvim bezuslovno.

Sreća nije takva. Ona zahteva da se dogodi ovo ili ono. Ko tu procenjuje i vaga: mi sa svojom ograničenom svešću ili univerzum koji zna bolje od nas šta je nama potrebno? Da li smo baš uvek spremni da prihvatimo rezultate svog izbora?

Novac predstavlja samo mali vid našeg sveukupnog protoka energije, a izgled, iako važan, samo je na površini.

Pa nisam ja mislila na pare i ulepšavanje. – počela je da se brani žena.

Mene ne zanima da li vi želite novac, da li mislite isključivo na svoj izgled ili da li postižete sreću. Ja pokušavam da vam kažem da je moj pogled na život pripremanje bašte kroz sopstvena iskustva: sadnja, negovanje i ubiranje plodova svesnosti sadašnjeg trenutka. To je svesnost o tome šta u stvari jesu izobilje, zdravlje i radost. Ponoviću još jednom: ukoliko smo zarobljeni u nepostojećim slikama prošlosti i budućnosti, među svojim brigama i strahovima, mi ne primećujemo sadašnji trenutak, a on jedini postoji. To znači da mi kočimo svoj život! Kako da idemo napred ako držimo kočnicu?

Ne kažem da treba zaboraviti prošlost, ona je tu da izvučemo pouke koje su na korist u sadašnjem trenutku. Ne kažem da ne treba priželjkivati nešto što treba da nam dođe. Kažem samo da treba biti svestan da je sadašnji trenutak sađenje onoga što treba da nam dođe kao zdrav plod.

Ja imam određenjih želja. Čovek sam, svi ih imamo. – rekla je žena.

Ja ih nemam, ja živim sada i ovde svestan svih svojih misli i dela, oslobođen tegova prošlosti i budućnosti, prepušten toku života sada i ovde, a taj život me blagosilja svim dobrobitima jer upravo prepuštanjem ja držim otvorena vrata pred blagodetima koje su mi namenjene.

Kako nemate želje?

Dobro, ne shvatajte me baš bukvalno, živ sam čovek, ali trudim se da odolim igri ega, pa nikad ne zatvaram vrata pred univerzumom. Zbog naših neprestanih želja mi imamo određenje namere. To je prirodno. Međutim, život nam ne služi da zadovoljimo želje, već da otvorimo našu svest da bismo svesno primili ono što nam je potrebno. Tako živeći, iskustveno shvatamo da nam je ono što nam se događa potrebno. Opet ponavljam, težište treba pomeriti na sadašnjost, ne na budućnost. Treba prihvatiti činjenicu da je iskusto koje proživljavamo, bez obzira da li je naš doživljaj toga lep ili ružan, uvek vredno. Možda će nam se činiti da to što nam se trenutno događa u životu ne želimo, ali činjenica da se nešto dešava, otkriva nam da je to istinski potrebno. Potrebe prepoznajemo na osnovu činjenica da se nešto dešava bez obzira na to šta mi mislimo da želimo. Čim to shvatimo, imamo dve mogućnosti: ili da odgovorimo ili da reagujemo. Poenta je u shvatanju da nam se nešto dešava kako bismo nešto naučili što nam nedostaje kako bi smo dobili ono što nam je namenjeno. Ukoliko to shvatimo kao negativno iskustvo i povezujući ga sa prošlim negativnim događajem odbacimo, pobegnemo od njega, suprotstavimo mu se… I ništa od naučene lekcije. Ubrzo će nam to isto stići ponovo, ali u većem paketu. Ukoliko to što nam se dešava prihvatimo kako potrebno iskustvo, prepustimo se toku i sa pređašnjim iskustvom prođemo kroz to. Lekcija je naučena, idemo dalje sa svim benefitima koje smo zaslužili, a koji su nam namenjeni od Izvora.

Nije lako živeti ovaj život u materijalnom svetu, ali je lepo. Odrastanje i pretvaranje u „normalnog“ čoveka u nama stvara buru, hteli mi to da priznamo ili ne. To je tako jer ono što je prihvaćeno kao normalno jeste stanje našeg tihog očajanja u kome živimo zato što se odričemo svog izvornog bića.

Izvorno u nama je prepuštanje toku života, prisutnost u sadašnjem trenutku i uživanje u svim iskustvima koja nam se dešavaju, bez obzira da li su prijatna ili neprijatna jer znamo da su korisna. Nepostojanje jurnjave za osećajem da nam bude bolje već shvatanje i otvaranje ka trenutnom stanju da bolje osećamo trenutak u kome smo sada.

Nije od Izvora sve ono što mislimo da je sreća. Mnogo toga je nametnuto kao standard koji zovemo „normalno“, a zapravo je našminkani vrisak nesigurnosti.

Koliko god mi želeli da osporimo postojanje ove kontrolisane i utišane unutrašnje oluje, ona se ne može sakriti, ona se događa. Tu oluju izaziva rat između izvornosti i neizvornosti, percepcijska podela između prisutnosti i pretvaranja. lzmeđu odrasle osobe i deteta u nama leži ogromna provalija straha, besa i bola a ona upravo postoji jer smo zarobljeni između dva kanjona. Sa jedne strane neprihvaćenih iskustava prošlosti, a sa druge imaginarnih želja budućnosti nastalih iz straha, frustracije i slabosti. Ta mala rečica između ta dva kanjona je sadašnji trenutak koji zanemarujemo.

Sam život nas poziva da svojevoljno uronimo u unutrašnju oluju kao da s mosta skačemo bandži džampom u ogroman kanjon strmih litica prošlosti i budućnosti. Naš um je oklop koji upravlja našom hrabrošću i našom glupošću. Vodi nas ka središtu te unutrašnje oluje i pomaže nam da prihvatimo iskustva, shvatimo njihovu poentu, naučimo lekciju i prepustimo se daljem toku koji će nam doneti sve što nam je potrebno u sadašnjem trenutku.