Svaki čovek je drugačija zvezda

Mnogi me ljudi pitaju da li njihova interesovanja prema nečemu novom znače da je ono staro iz njihovog života izgubilo smisao, i kako da znaju kada je nečemu istekao rok ili ego pravi problem.

Ako nešto što nam je bilo suština života zamenimo nečim novim, povučeni pomodarstvom ili brzopletim uticajem našeg nezrelog ega željnog promene, onda to nije dobro.

Dok god  živimo mi učimo i rastemo!

Zamislite to kao da kap po kap znanjem punite jednu čašu. Rezultati se često ne vide odmah i mi na taj način vežbamo jednu od glavnih lekcija a to je strpljenje. Mnogi odustanu, i to je u redu dok smo mladi, dok pronalazimo i razumevano našu suštinu. Problem je ako, zbog neizdrža ega, to nastavimo da radimo ceo život. Takvi ljudi se često pravdaju time da je sve nedostojno njih a u sebi imaju konstantan osećaj da za njih postoji sigurno nešto bolje.

Kada se ta naša čaša ispuni do vrha, univerzum je onda stavlja u veću, ne dozvolivši da se prospe ni jedna kap. Ta nova čaša donosi sa sobom neke novine, dugačije poglede, alate i pristupe ali suština ostaje ista.

Mnogi će gledajući tu novu čašu reći: pa ti si se promenio, jer će to posmatrati samo  površno.

Daljim učenjem i napredovanjem mi nastavljamo da rastemo ispunjavajući tu novu čašu. To ne znači da smo se odrekli one stare i njenog sadržaja. Ona ostaje naša suština i baza. Ona je središte i potpora svega novog. Iako se možda ne vidi u potpunosti zbog ispunjenja nove čaše ali ona zapravo boji čitav novi sadržaj i značajno predstavlja srž i osnovu novog znanja. Ona je stub oslonac, kičma novog sadržja.

Dok živimo, tokom rasta mi našom suštinom ispunjavamo različite posude, prebacujući jednu u drugu. Na početku su one standardne, iste kao i kod svih, ali kako život odmiče i mi dobijamo našu specifičnost, te posude postaju sve svojstvenije nama samima i drugačije od ostalih. Ta različitost i bogatstvo nijansi dobijeno prelamanjem svetlosti koja prolazi kroz sve one unitrašnje čaše koje smo stavljali jednu u drugu, govori o našoj mudrosti i posebnosti ali i čini naš mir, spokoj i radost. Svi oni koji se plaše svoje posebnosti pokazuju samo da je broj njihovih posuda mali a zelja za učenjem i napredovanjem skromna.

Ukoliko pokušavamo da te naše čaše stavljamo u uniformnost ili ono što drugi očekuju ili nam propisuju, a ne onako kako nam je potrebno da sačuvamo našu specifičnost, onda se te naše čaše prosipaju, prestaju da se pune jer postaju organičene. Pucaju i lome se što rezultira našim nemirom, besom, ljutnjom i nizom drugih negativnih emocija.

Sva ta loša stanja našeg uma ili tela govore samo da je našoj duši tesno u posudi koju smo joj namenili, ne slušajući njene želje za razvijanjem, rastom i slobodom. Na taj način ne shvatamo svoju misiju i ne razumemo poruke univerzuma koji nam pokazuje put.

Ne pokušavajte da budete kao drugi, jer svaki čovek je drugačija zvezda, prelepa u svojoj specifičnosti!

Ne pokušavajte da budete ono što drugi očekuju od vas jer oni ne znaju šta vaša duša želi a tako i nemoćni da vide njenu lepotu!

Budite slobodni, razigrani, prepustite se životu kojim vas vodi vaša duša i pustite da vam univerzum pokaže čaroliju!