Ići brzo znači ići sporo bez prekidanja

Telefon zvoni. Javljam se. Nepoznati čovek koji se javlja po preporuci. Ima neurološko oboljenje: bolest motornog neurona. Pita da li mogu da ga izlečim.

Ne mogu ja da vas izlečim, dragi gospodine.

Tajac sa druge strane. Posle par sekundi nelagode. On je počeo prvi:

Kako to mislite da ne možete?

Gospodine, nikoga ja ne mogu da izlečim. Vi sebe lečite sami, ja mogu samo da vam pomognem da otkrijete zašto ste se razboleli, da dam koristan savet i da vas u toj borbi bodrim. Tek onda, ukoliko razumete suštinu svog problema i njegov uzrok, imate šansu da sebe sami izlečite.

Ja sam čuo da ste vi mnogima pomogli. Možda možete i meni sa mojom bolešću.

Pomogli su oni sami sebi, dragi moj. Vi imate neurološko oboljenje. Do sada se pokazalo da je svako neurološko oboljenje odraz problema sa egom, našim najvećom smetnjom na putu ka izlečenju. Znate valjda i sami da naš najveći neprijatelj živi u ogledalu? Zbog toga ja ne mogu ništa da vam obećam ili garantujem. Pročitajte tekstove na mom blogu, razmislite o svemu, pa ukoliko budete i dalje zainteresovani javite mi se pa se možemo videti i porazgovarati o vašem problemu. Upozoravam vas da u startu znam da imate problem sa egom i da vam se možda neće dopasti ono što bih mogao da vam kažem!

Inače, bolest motornog neurona trenutno je neizlečiv degenerativni poremećaj u kom su motorni neuroni uništeni tako da mišići ne mogu da obavljaju svoju funkciju. To dalje rezultira njihovim propadanjem.

Simptomi su opšta slabost, ili kako bih ja to nazvao neposlušnošću tela u kom se čovek oseća potpuno nemoćno kao u teškom oklopu koji onemogućava kretnje.

Već sutradan mi je stigla poruka. Gospodin želi da zakaže tretman. Bio je to čovek u kasnim pedesetim godinama. Došao je sa ćerkom. Taj sistem ustanovio sam zato što kod teških oboljenja pacijenti često poriču ono što čuju kao razlog njihove bolesti i kasnije menjaju priču po svome.

Nisam mu dozvolio previše da priča o sebi. Nikad me ne interesuju opravdanja. Ne želim da slušam samoanalize – niti su značajne niti korisne jer da su imale smisla do našeg susreta ne bi ni došlo. Prvi susreti sa ovakvim pacijentima su prirodno veoma napeti jer je tu i nepoverljivost i očekivanje. Sa druge strane, i ja sam samo čovek sa svojim slabostima i pitanjima. Mogu tek da se iskreno trudim da opravdam očekivanja i pronađem uzrok bolesti. Garanciju uspeha niko ne nudi ni u zapadnom modelu medicine.

Pregled je gotov i sad pokušavam da mu opišem njega, njegov život i uzrok njegove bolesti. Četiri širom otvorena oka, puna očekivanja, sede prekoputa. Preneću vam samo deo razgovora – shvatićete suštinu, a njegova intima ostaće zaštićena.

Dragi gospodine, vaše biopolje govori mi da ste veoma krutog ponašanja. Po svemu što sam video, zaključujem da ste rođeni među ljudima koji su veoma kruti i čiji su životi bili puni pravila i ograničenja. I vi ste preuzeli taj model. Vi ste ceo život živeli po nekim strogim pravilima i rutinama koje nisu dozvoljavale ni malo slobode ni vama, ali ni nikome oko vas. Zbog svog energetskog porekla imali ste snagu i veru da možete sve i da vam niko ništa ne može. Život je tekao, a vi niste osećali negativne aspekte takvog načina života. Mnogi su strepeli zbog vaše siline. Porodica je to videla, trpela, patila, ali ste vi smatrali da je tako najbolje za sve. Postali ste Bog sam sebi, a pravom Bogu i univerzumu ste zatvorili vrata. Niste ni primetili, a ostarili ste. Počela su prva upozorenja vašeg uma: da usporite. Vi ste to ignorisali. Došla je i smrt vaše supruge i to vam je zadalo poslednji razoran udarac – „nije sve večno“ i „pad je moguć“. Tada vam se pokretljivost maksimalno smanjila, ali vi opet niste shvatali.

Koprcate se i zbog toga sve više tonete. Nikako da shvatite da vas univerzum usporava i blokira na sve načine jer to sami ne umete. Ako nastavite, propašće ono najvažnije – vaša duša. Da bi se ona spasila, telo vas usporava i oduzima vam se sve ono čime još uvek pokazujete svoju silinu.

Supruga je umrla od raka debelog creva. Čitav pritisak nametnutog krutog života pod strogim pravilima gutala je i varila, ali nije to mogla da izbaci iz sebe. Sve je čuvala u sebi, a suštinski nije mogla da se pomiri sa tim. Kancer debelog creva ukazuje na to da su nju potiskivanje i nepomirljivosti pojeli iznutra. To je deo njene lekcije i ona sada ide dalje, pa nećemo dužiti o tome.

Smrt supruge ga je dodatno dotukla, a da toga nije ni bio svestan. Mogućnost da izgubi kontrolu i oslonac sada mu je predočena na najjači mogući način. Straha od budućnosti. Govorio je sebi „moram dalje, moram jače, mogu ja sve po starom…“. Nažalost, upravo suprotno od onoga što treba. Nije smeo da gura napred tolikom snagom. Trebalo je da uspori.

Nije mogao da shvati da mu je takav život donosilo bolest: krutost i disciplina, rigidna pravila, stav koji melje sve oko sebe, bez ikakve slobode ni za sebe ni za druge, lišen i fleksibilnosti i svesti o tome da postoji drugačiji put.

Naš život je odraz onoga kakav nam je um, a kakav nam je život uslovljava i ono što živi tj. naše telo. Telo mu je samo postalo onakvo kako je on živeo svoj život – kruto i nefleksibilno.

Njemu njegova bolest nije bila znak da uspori, već poziv da još snažnije nastavi po svome. Tako je telo sve više ispadalo iz funkcije. Javio se iskonski strah: „ja nisam najjači, ja ne mogu sam sve što želim…“.

 Ja samog sebe i svoj život ne bih bolje i detaljnije opisao. Sve je to tačno! Ja sam poreklom sa Korduna. – rekao je čovek.

Apsolutno ste u pravu. – dodala je ćerka. Mi kao porodica sada imamo probleme zbog toga jer smo sa jedne strane naučeni na takav model ponašanja, iako smo zbog njega patili, a sa druge strane shvatamo koliko je to pogrešno. Ne umemo drugačije.

I šta ja sada da radim? – pitao je čovek.

Pre svega, prihvatite svoju bolest kao prijatelja koji vam spašava život! Pomirite se sa time da više ne možete sve što ste mogli nekada. Priznajte sebi da niste najjači na svetu. To nikada niste ni bili. Shvatite da niko oko vas, a ni vi ne mora ništa. Dozvolite slobodu i sebi i drugima!

Zatim, razmislite sami i obavezno razgovarajte sa porodicom o tome gde ste bili kruti, nefleksibilni, rigidni, strogi… Razmislite i pitajte svoje najbliže kako oni misle da treba drugačije, kako ne bi ugnjetavali nikoga.

Onda razmislite kako ćete to sprovesti u delo i krenite.

Podsećajte sebe na svakom koraku na odluku da se promenite. Vaš ego će pokušati da manipuliše, da vas prevari, da nađe opravdanje. Mogli biste se vratiti na staro, a da toga ne budete ni svesni!

On to stalno radi. – dodala je ćerka.

I najbitnije: pomoć porodice je najvažnija! Šta je bilo – bilo je. Nazad nema. Optužbe ne smeju da postoje. Pomozite jedni drugima uz razumevanje i saosećanje jer ste potrebni jedni drugima.

Ja vam rekoh šta imam, a tu sam i da vas podsećam, dajem energetsku podršku, no sve ostalo morate sami.

Nikada se nećete izlečiti jer vašem egu treba stalna opomena, u suprotnom bi nastavio još gore i razornije po sve vas. No, možete postati pokretljiviji, dovoljno da do poslednjeg dana živite u miru, radosti i sreći sa svojom porodicom.

Daću sve od sebe! Kada mogu da zakažem naš novi susret? – pitao je čovek.

Meni se učinilo kao da je pun nove nade u život. Videćemo dokle će dogurati.